Nakon hrvatskog glasanja u Ujedinjenim narodima protiv rezolucije o Gazi potpuno je jasno da je tu odluku donio osobno premijer, s očitim ciljem da iskaže ambicije za europsku karijeru. Ursula von der Leyen, sadašnja i buduća kandidatkinja za šeficu Europske komisije, čvrsto je stala na stranu Izraela, a Andrej Plenković slijedio je tu liniju odlukom da Hrvatska, kao malo koja zemlja u svijetu, odbaci neobvezujuću rezoluciju koja se zalagala za prekid ratnih operacija u Gazi i prije svega za humanitarnu pomoć stanovnicima tog ratnog područja.
Von der Leyen je tako stala ne samo uz Izrael nego i uz Washington, nadajući se da će joj to koristiti u skorašnjoj kampanji za europske izbore. Hrvatska, za koju bi se očekivalo da će ostati suzdržana, neočekivano je dala glas protiv rezolucije i time je Plenković procijenio da su mu uvećane šanse da karijeru nakon hrvatskih izbora nastavi u Bruxellesu.
Uostalom, Plenković računa da će von der Leyen dobiti još jedan mandat na čelu Komisije, a zatim uzeti hrvatskog premijera, s kojim je u jako dobrim odnosima, u svoj najuži tim. Prije svega na funkciju visokog predstavnika EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, koju sada obnaša Josep Borrell Fontelles, koji je prije četiri godine zamijenio Talijanku Federicu Mogherini. U ovom trenutku Njemica von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća Charles Michel ne samo da nisu u dobrim odnosima nego ne djeluju ni ujedinjeno. Izbjegavaju se na skupovima i njihovi suradnici imaju strogu naredbu da, planirajući putovanja svojih šefova, izbjegnu svaku mogućnost da se sretnu.
Američki “poguranac”
Michel i o sadašnjoj krizi na Bliskom istoku ima drukčiji stav od predsjednice Komisije, a Plenković je očito procijenio da će, kao u svakom sukobu, presuditi jači. A to u ovom slučaju znači Amerikanci, koji, bez obzira na to što nisu u EU-u, imaju itekakav utjecaj na zemlje članice. Ursula von der Leyen pogubila se tijekom svog mandata, često je donosila odluke koje nisu bile u skladu s trenutkom, ali u slučaju izraelsko-palestinskog sukoba nije imala dileme. Njezine riječi podudarale su se s onima koje su dolazile iz usta najviših dužnosnika američke administracije jer je procijenila da joj samo američki “poguranac” može osigurati novi mandat.
U Bruxellesu to izgleda ovako. Ni prije summita europskih premijera i predsjednika, na kojem sudjeluje i Plenković, von der Leyen i Michel ne razgovaraju i ne usuglašavaju svoje stavove. Gotovo da to sliči na situaciju u Hrvatskoj, gdje je o glasanju u UN-u odlučio premijer a da nije sa svojim stavom upoznao i predsjednika države. Sve to dovodi do zbrke, kako na razini Europe tako i u vrhu Hrvatske. Visoki dužnosnici u Europi jednostavno ne znaju s kim da razgovaraju, tko je utjecajniji i tko zapravo donosi ključne odluke. Rezultat toga je kaos u europskim institucijama koji će biti riješen nakon budućih izbora.
Naš premijer dobar je i s “prijateljicom Ursulom” i s Michelom, belgijskim diplomatom iz ugledne obitelji, koji ima mnogo više iskustva u europskim poslovima. Prije izbora na mjesto predsjednika Europskog vijeća Michel je kao čelnik svoje zemlje sjedio u njemu, a Ursula von der Leyen imala je samo karijeru unutar njemačke politike. Plenković dobro “kotira” kod oboje, u vremenima kada su se suprotstavljali i vodili izvan fokusa javnosti žestoku bitku. Ali sada su maske pale jer se hvata zamah za nove izbore.
Reakcija MVEP-a na potez Srbije i protjerivanje diplomata: ‘To je korak prema pogoršanju odnosa’
Krucijalno pitanje
Odnos prema bliskoistočnoj krizi jasno je pokazao kako tko diše. Ursula von der Leyen stala je iza Washingtona, nakon čega je na njezinu adresu stiglo pismo 800 dužnosnika EU-a koji su to kritizirali. Oni su jasno napisali da u stavovima predsjednice “jedva prepoznaju vrijednosti EU-a” i da se tako ne štiti međunarodno humanitarno pravo. Gospođa von der Leyen odgovorila je argumentima kojima barata i Washington, zalažući se za pravo Izraela na obranu.
Nekoliko dana poslije i Hrvatska je, svojim distanciranjem od rezolucije, potvrdila taj stav. Na zadovoljstvo Washingtona, da se o Izraelu ne govori. A onda se otvorilo krucijalno pitanje, je li to u hrvatskom interesu ili samo u interesu neke buduće karijere. Ozbiljna rasprava nije provedena jer se u Hrvatskoj o vanjskoj politici nikada ozbiljno ne razgovara. Druge stranke osim HDZ-a i nemaju kadrove koji bi bili stručnjaci i poznavatelji vanjske politike, a građani su za nju više-manje nezainteresirani. Sve se svodi na lokalni folklor kada Milanović reagira na Plenkovićevu odluku, usput izvrijeđa izraelskog veleposlanika u Zagrebu, a Plenković onda tvrdi da mora peglati sve izjave koje predsjednik države usput ispaljuje.
Nitko, ali doslovno nitko, nije ušao u prave razloge zbog kojih smo bili protiv rezolucije na East Riveru, kada smo u prošlosti balansirali između izraelskih stavova i “prava Palestinaca na državu”. Bilo je i dosad kaosa u tom dijelu svijeta, trebalo se opredijeliti, ali je Hrvatska vješto izbjegavala da se priključi bilo kojoj strani. Diplomatski se to izbjegavalo pa smo dugi niz godina uživali neku vrstu uvažavanja i u arapskome svijetu i kod Izraela, s kojim smo u prošlosti imali i osjetljive odnose. Ali to se reflektiralo i na sigurnosnu sferu jer i terorističke organizacije, kojih je bezbroj u tom dijelu svijeta, nikada Hrvatsku nisu uzele za metu iako su njihovi članovi defilirali kroz Hrvatsku, a navodno defiliraju i danas.
Čvršća podrška
Ovo glasanje u UN-u nije bilo dobro za Hrvatsku. Koliko god to neće zaboraviti Izrael koji s Hrvatskom ima sve bolje odnose, toliko to neće zaboraviti ni Palestinci i Arapi. Može li to ugroziti i sigurnosnu situaciju, već i zbog blizine BiH gdje ima mnogo ćelija terorista, drugo je pitanje. U svakom slučaju, trebalo je hrvatskoj javnosti mnogo jasnije objasniti stav Hrvatske pri glasanju u UN-u nego što je to učinio potkapacitirani Grlić Radman, ali i sam Plenković.
Treba li zaista premijeru čvršća podrška Amerikanaca ako se odluči na europsku karijeru, sada je ključno pitanje. Ova “von der Leyen” struja ionako isto treba podršku moćnih, a sve je očitije da Europska unija u konačnici drži “štangu” Americi. Političari to često rade i zbog svojih osobnih ambicija jer prevladava stav da se ne može ostvariti “velika karijera” ako nema podrške Washingtona.
I tu se sve vrti u krug. Sadašnja administracija u SAD-u, koju predvodi predsjednik Biden, starac sve više izgubljen u vremenu i prostoru, oslanja se na EU na način da od Bruxellesa traži da u ključnim temama slijedi politiku Washingtona. U slučaju glasanja u UN-u neke jake saveznice Amerike su se suzdržale ili glasale za rezoluciju, ali njihove vođe imaju zacementiranu karijeru u svojim državama. Kod nas to nema Plenković jer pred njim stoje najprije parlamentarni, zatim europski izbori i odluka gdje će se nastaviti baviti politikom. Samom Plenkoviću, koji dolazi iz male zemlje koja nema nikakav utjecaj, važna je podrška sa strane jer se ne može na značajne funkcije bez lobiranja, kupovanja glasova, obećanja i svega onog što prati dolazak na važnu fotelju u ujedinjenoj Europi. I tu je možda odgovor na ponašanje Ursule von der Leyen i Andreja Plenkovića.
Ursula već dugo širi odu SAD-u. “U politici sam 20 godina i nikada nisam doživjela tako intenzivnu, punu povjerenja i detaljnu suradnju s Bijelom kućom”, rekla je prije godinu dana u Americi i od tada se čvrsto drži američke politike. “Kada se suočite s krizom, znate tko su vam pravi prijatelji”, rekla je, a njezini kritičari u Bruxellesu ocijenili su da “ona živi u kuli, ne vjeruje nikomu i vodi se samo osobnim interesima”.
Opća trgovina
Nakon gorkih Trumpovih godina Biden je otvorio novo poglavlje u odnosima Amerike i Europe, a novi poticaj tomu slijedio je nakon ruske invazije na Ukrajinu. I šefica Europske komisije i naš premijer stali su uz Ukrajinu i Washington, usprkos tomu što je Milanović kod nas to često kritizirao. Sada se sve ponavlja u sukobu na Bliskom istoku, gdje za Ursulu von der Leyen i Andreja Plenkovića nije bilo dileme kako se treba postaviti.
Plenković poslao poruku koja će odjeknuti: ‘Tko bude ucjenjivao HDZ može zaboraviti na suradnju’
Svjetski mediji su sada ponovili: “Von der Leyen artikulira stajališta SAD-a. Ona je žestoko proamerička.” A iz krugova njemačke političarke stalno stižu signali da želi još jedanput voditi Komisiju, usprkos sve manjoj popularnosti. Tko joj može pomoći? Jedino Amerikanci.
Je li motiv Andreja Plenkovića koji više nije posve siguran ni u Hrvatskoj isti? Nije isključeno. Jer drugi utjecajni u Europskoj uniji imat će svoje kandidate za najvažnija mjesta na kojima se donose odluke i teško je očekivati da će ih prepustiti autsajderskim zemljama kao što je Hrvatska. Možda gorko zvuči, ali tako je.
Ali u općoj trgovini koja slijedi mig iz Washingtona puno će značiti. Plenković se u slučaju Ukrajine i Izraela pokazao kao dobar partner. Dok u drugim europskim zemljama sve više raste bunt i otpor američkom “bratu” koji u svemu vidi financijski interes, Hrvatska šuti o svim pitanjima. Neki iz Europe postavljaju pitanje zašto Amerika prodaje europskim partnerima četiri puta skuplji plin nego što ga kupuju Amerikanci. U Hrvatskoj se o tome uopće ne raspravlja. I diže se ruka kako Washingtonu odgovara.