Velika se povika digla ovih dana na hrvatske banke, da jako povećavaju kamatu na kredite građanima i poduzećima, a slabo ili nimalo na njihove depozite, odnosno štednju, pa se stoga vlasnici banaka, a to su u hrvatskom slučaju 90 posto nerezidenti, nepošteno bogate.
“Iz dosad objavljenih izvještaja o poslovnim rezultatima (banaka), vidljiv je značajan skok dobiti temeljen upravo na rastu prihoda od kamata, a štediše su i dalje veliki gubitnici”, piše internetski portal n1info.hr. “Je li vrijeme da banke u Hrvatskoj, s obzirom na dobiti koje ostvaruju, napokon počnu dizati kamate na depozite, a ako to ipak ne učine, ima li mjesta za neku vrstu pritisaka u tom smislu od regulatora ili iz redova politike”, pita se n1info.hr.
Istaknuti hrvatski ekonomist Željko Lovrinčević otišao je pritom najdalje pa “smatra da bi raspravu te analizu kamatnih marži banaka u Hrvatskoj trebao zatražiti Sabor, odnosno saborski Odbor za financije ili gospodarstvo, kad već ne reagira Hrvatska narodna banka kao regulator”.
Nemaju ovlasti
A taj navodni regulator, “Hrvatska narodna banka pod palicom guvernera Borisa Vujčića pak na upit N1 oko kamata na štednju suho odgovara da ‘nema zakonsku ovlast određivati ili ograničavati depozitne kamatne stope banaka ili na drugi način intervenirati u politike banaka u pogledu visine depozitnih kamatnih stopa’. Jedino što su najavili jest da će potrošačima olakšati usporedbu ponude banaka te će uskoro na informativnoj listi kamatnih stopa poslovnih banaka početi objavljivati i kamatne stope na depozite potrošača”.
Navodno i po cijeloj Europi “banke dižu kamate na kredite i ostvaruju veliki skok dobiti, ali ne dižu kamatu na štednju pa se o tome raspravlja i na EU razini”. Na stranu sad to što bi Hrvatskoj narodnoj banci po temeljnom zakonu Europske unije, Sporazumu iz Maastrichta i Statutu Europske središnje banke kao njegovu dijelu, bilo najstrože zabranjeno primati bilo kakve upute ili naloge od bilo koga u Hrvatskoj, pa tako i od Sabora i njegovih odbora, kako to traži Željko Lovrinčević.
Na stranu ovaj čas i to da je poziv Hrvatskoj narodnoj banci da određuje cijene usluga banaka suprotan elementarnim pravilima tržišne ekonomije, pa čak i odredbama Ustava Republike Hrvatske. Zanemarimo načas i spekulacije kako slabo dizanje kamate na štednju predstavlja problem za provedbu monetarne politike Europske središnje banke. Jer, dok poskupljivanje kredita uspješno, makar “među najslabijima u Europi” (HNB), prenosi u gospodarstvo ESB-ovu borbu s inflacijom, zadržavanje niskih kamata na štednju to ne čini, što je, naravno, besmislica, jer isplata većih kamata štedišama samo bi hranila ionako “pregrijanu” potražnju i dizala cijene, odnosno potpirivala bi inflaciju.
Ono što je ovom prilikom zapravo važno jest kako tvrdnja da su hrvatske banke u zadnje vrijeme kamate na depozite građana i poslovnih društava dizale sporije nego na svoje kredite – uopće nije točna! To je ugledni informativni medij N1 očito propustio provjeriti i o tome svoje gledatelje i čitatelje nije baš precizno informirao. Da tvrdnja o izostanku rasta kamata na štednju nije točna, lijepo se vidi u Biltenu Hrvatske narodne banke broj 284 iz srpnja ove godine, na stranici 7, na slici 12 pod naslovom “Kamatne stope na prvi put ugovorene kredite te oročene depozite poduzeća i stanovništva”.
Čak i površni promatrač na toj će slici lako uočiti da su kamate na depozite poduzeća od kraja ljeta prošle godine rasle podjednakom brzinom kao i kamate na kredite poduzećima: linije koje ih predstavljaju rastu usporedno. A kamate na depozite stanovništva rasle su čak i brže i od kamata na stambene i gotovinske nenamjenske kredite stanovništvu. Problem je, dakle, sasvim drukčiji od onoga koji javnosti prikazuju n1info.hr i Željko Lovrinčević.
Ogroman gubitak
Problem nije u tome da su kamate na depozite rasle sporije nego na kredite, nego u tome da su kamate koje banke plaćaju građanima i poduzetnicima na njihove depozite – prve su narasle na ispod jedan posto, a druge malo povrh dva posto na godinu – još premale u odnosu na trenutnu hrvatsku inflaciju od 8,1 posto pa deponentima, kad svoj novac drže u banci, realno stvaraju ogroman gubitak.
Razlog za (realno, u odnosu na inflaciju) tako male kamate koje banke plaćaju na povjerenu im štednju, međutim, toliko su snažni i duboki da ih nitko u Hrvatskoj niti želi niti može otkloniti. Oni su rezultat višestoljetnog smjera razvoja financija i pravne tradicije koji se na Hrvatsku protegnula iz kontinentalne Europe, konkretnije iz Njemačke (makar ni drugdje nije bolje) i ovdje su stvorili takozvani bankocentrični financijski poredak.
U tom poretku za hrvatske vlasnike štednje ne postoji primjerena ponuda za profitabilnije ulaganje od bankovnih depozita, niti postojeće oskudne mogućnosti oni žele i znaju koristiti. Kad kažem da je krivac za male kamate pravna tradicija, mislim na europsko kontinentalno, rimsko-germansko pravo koje već ni po svojoj kodifikaciji niti po intencijama ne štiti individualne (“male”) investitore od zloporaba velikih i moćnih, a svojim temeljnim pristupom da je dopušteno sve što nije izričito zabranjeno i kažnjivo stvara neučinkovito pravosuđe koje nije sposobno dovoljno brzo procesuirati i kažnjavati suvremene i “kreativne” financijske malverzacije i prevare koje nisu unaprijed detaljno opisane u zakonima.
Pod smjerom razvoja financija mislim na povijest ekonomskog razvoja europskog kontinenta, ponajprije Njemačke. Ona je nakon velikih europskih vjerskih ratova i ujedinjavanja morala sustizati Englesku koja se razvila na dioničarstvu, a to je mogla samo pomoću krupnoga kapitala. Njime su, međutim, raspolagale jedino velike banke i država pa su samo one i mogle financirati velike tvornice i kapitalnu infrastrukturu.
Za razvoj demokratičnijeg financiranja preko tržišta kapitala – prodajom dionica i obveznica, kao u Engleskoj, Americi i ostatku anglosaksonskoga svijeta – Nijemci (Austrijanci, Francuzi…) nisu imali vremena, a ni mentalno tomu nisu bili skloni. To je tako ostalo do danas i u Hrvatskoj pa bankari, njemački, austrijski i talijanski, to i danas u Hrvatskoj obilato iskorištavaju. Engleskih ili američkih bankara ovdje nema.
No dok bankari nerezidenti (otkako smo u Europskoj uniji, više nisu stranci) u inflaciji većoj od osam posto hrvatskim građanima plaćaju kamatu od smiješnih i sramotnih 0,9 posto, cijene dionica hrvatskih poduzeća, ma koliko malobrojne, na Zagrebačkoj burzi (mjerene indeksom Crobex) samo u posljednjih mjesec dana narasle su za 5,13 posto.
Nema interesa
Na Zagrebačkoj burzi prodaje se i 13 korporativnih, bankovnih i municipalnih obveznica te više desetaka obveznica Ministarstva financija, na koje njihovi izdavatelji nerijetko isplaćuju kamatu od četiri ili pet posto (pri čemu, dakako, valja provjeriti koliki je tzv. prinos obveznice). I dionice i obveznice na Zagrebačkoj burzi svaki hrvatski poduzetnik ili građanin može lako i uz minimalan trošak kupiti preko bilo kojeg ovlaštenog brokera, da uopće ne idemo tako daleko da jednako tako može kupiti i dionice ili obveznice praktično iz cijeloga svijeta i tako dobiti kamatu koja će mu kompenzirati barem veći dio, ako ne i svu hrvatsku inflaciju.
Pa zašto onda Hrvati desetke milijardi eura svoje teško stečene uštede ipak drže u bankama i trpe ponižavajuću kamatu, plaćajući zapravo realno bankama razliku do inflacije, umjesto da bude obrnuto? Tradicionalni je odgovor da Hrvati ne ulažu svoj novac u dionice i obveznice zato što u njih “nemaju povjerenja”, jer su se na njima “opekli”. U HNB-u to objašnjavaju “stručno”, da “stanovništvo sporije reagira na promjene na tržištu te teže upravlja rizicima, što bankama omogućuje da sporije povećavaju kamatne stope na depozite ovog sektora”.
“Ulaganje na tržištu kapitala je za običnog čovjeka prerizično, mnogima i nepoznato unatoč svim kampanjama financijskog opismenjavanja, a dio nije zaboravio ni kako su mali dioničari Agrokora u tren oka izgubili što su mislili da drže, ili kako su prinosi nekih investicijskih fondova zadnjih godina završili u minusu”, piše komentatorica N1 Gordana Grgas.
Naravno, uopće nije posrijedi to da ljudi sporo reagiraju kad je u pitanju njihov novac, kao ni neugodna sjećanja, nego to da u Hrvatskoj, kao ni drugdje u kontinentalnoj Europi, pravni poredak i država ne štite “male” ulagače i ne stvaraju sigurno, ozbiljno, temeljito i inteligentno investicijsko okruženje. Da je pravni poredak, primjerice, štitio dioničare Agrokora, onda se Agrokor ne bi mogao lažno registrirati kao koncern niti bi mogao davati naredbe upravama društava u kojima je imao vlasničke udjele da postupaju na štetu svojih društava i svojih dioničara. Ali, pravni poredak, njegovi zakoni prepisani iz njemačkog originala i hrvatska država legalno su štitili “gazdu”, a ne dioničare. Ne samo političkim pogodovanjem i zaštitom, nego slovima, zarezima i točkama zakona te konkretnim odlukama sudova.
Uređeno društvo
Posljedica je da su hrvatski građani osuđeni da budu lak plijen bankara i da ne mogu uživati u prinosima na štednju koju bi im vrlo vjerojatno omogućilo uređeno dioničarstvo i tržište kapitala, ali i da su hrvatski poduzetnici na milosti i nemilosti bankarskog kartela. Posljedica je da pametni hrvatski poduzetnici, kad sklapaju poslove s inozemnim partnerima, u ugovore za slučaj spora ugrađuju primjenu anglosaksonskog prava i nadležnost sudova u Engleskoj ili američkoj saveznoj državi Delaware, gdje sudovi odlučuju trenutno i pošteno, ne samo po slovu neažurnih, kompliciranih i neprimjenjivih zakona nego i po suvremenom poslovnom moralu, pa im ne mogu promaknuti muljatori koji misle da je dopušteno sve što nije zabranjeno.
Može li se to promijeniti? U maloj i slaboj članici Europske unije, državi “u razvoju” s višestoljetnom tradicijom europskog kontinentalnog pravnog poretka – ne može! Ne može ni Vlada ni Sabor ni HNB niti bilo tko drugi, niti žele niti mogu.
Da bi se to promijenilo, valjalo bi iz Hrvatske prognati rimsko-germansko korporativno pravo u cijelosti, ne samo u nekim njegovim segmentima, i uvesti anglosaksonski pravni poredak – zakone, policiju, državno odvjetništvo, sudove, porote i sve ono ostalo što gledamo u filmovima ili TV-serijama bogatih i razvijenih zemalja svijeta. Bogatih, upravo zato što se njihovi biznismeni učinkovito financiraju prodajom dionica i obveznica na tržištima kapitala, a ne bankovnim kreditima, a vlasnici kapitala mogu birati komu će i uz koji prinos posuditi svoj novac, i pritom uživati zakonsku, institucionalnu i pravosudnu zaštitu svoje države.