“Rođen sam u gradu gdje su svi bili muslimani. Nije bilo kršćana. Rođen sam u obitelji koja nije vjerovala ni u Boga, bili su ateisti. Do svoje 13. godine bio sam dijete koje se igralo u ulici, koji je išao u školu i zaključio da ga ne zanimaju ni Bog ni vjera”, kaže danas franjevac André Marie Rahbar, piše Lalucedemaria.it
“Prije 22 godine upoznao sam osobu po imenu Isus Krist. Gdje? U Iranu, u gradu Tabriz, koji je poznat po svojim perzijskim ćilimima”, dodaje. Franjevačka budućnost bila je nezamisliva kad je na ulici našao nešto što će mu promijeniti život.
“Jednog dana, na putu do škole, imao sam 12 ili 13 godina, našao sam knjigu na zemlji. Iz znatiželje sam je uzeo i na njoj je pisalo: ‘Evanđelje Isusa Krista’. Bilo je to nešto vrlo čudno. Tko je bio Isus? Što je bilo Evanđelje?, pitao sam se,” objašnjava Rahbar, prenosi portal Vjera.hr.
‘Isus postajao zanimljiviji’
Otvorio je tu knjigu i počeo čitati Evanđelje po Mateju. U početku mu je bilo dosadno, ali malo po malo, njegovo zanimanje se oslobodilo. “Došao sam do stranica na kojima su bila blaženstva. ‘Blago siromasima’. Svi znamo što je siromaštvo, a i vidimo ga. Što sam dalje išao, to je taj Isus postajao zanimljiviji. To je bilo prvi put da sam čuo da su siromasi bili blaženi, kao i oni tužni“, kaže.
André je upravo trebao pročitati nešto zaista šokantno.” Prvi put sam čuo da se moramo moliti za naše neprijatelje. Kažem to jer je vama to normalnije, vi ste odrasli u kršćanskom društvu. Ali, u našem društvu toga nije bilo”, objašnjava on. Ali ta su mu učenja prouzročila mnoge probleme s obitelji. Rahbar je dan i noć gutao Bibliju bez prestanka.
“Čak i danas, ova knjiga je zabranjena u mojoj zemlji. Nositi Evanđelje ili Bibliju jednako je nošenju šest kilograma heroina. Ne znam tko je ostavio ovu knjigu na ulici tog dana. Ali ova knjiga mi je promijenila život”, on kaže. André će otkriti da je ta ista knjiga promijenila živote mnogih drugih ljudi u svijetu. Njegova mu je obitelj u međuvremenu nastavila onemogućavati život.
Obitelj ga odvela psihologu
“Rekli su mi da su to priče, riječi stare 2000 godina, da ne razbijam mozak tim glupostima. Ali nisam mogao, osoba koju sam upoznao u toj knjizi govorila je o ljubavi. Nakon 22 godine ne mogu objasniti što sam osjećao, mogu samo reći da mi je Isus bio blizu, osjetio sam ga i opazio njegovu prisutnost“, ispričao je fra André.
Rahbar je u svom srcu otkrivao da Isus stvarno postoji. Iako njegova obitelj još nije razumjela. Do te mjere da su ga odlučili odvesti psihologu. Njegov je otac izravno odlučio strgati knjigu, ali André nije odustajao. S novcem koji mu je otac svako jutro davao da plati prijevoz do škole, mladić je radije morao pješačiti i potrošio je taj novac tražeći knjigu po gradu, kako bi je ponovno kupio.
Otac budućeg katoličkog fratra nije prihvaćao prisutnost tog “predmeta” u svojoj kući. Međutim, što je više puta učinio da nestane, to ga je više puta mladi André otkupljivao. Na putu do škole uvijek je molio gledajući u nebo, uvjeren da razgovara s „Ocem našim koji je na nebesima“.
‘U njoj sam našao svjetlo’
Šanse za ponovni susret s knjigom bile su sve manje. Jednog dana knjižar je rekao Andréu da nema više primjeraka, a otac mu je u isto vrijeme rekao da mu više neće dati novac, da mu neće dati ništa osim karte za školu. Pa je dječak odlučio prodati karte i kupiti posljednje preostalo Evanđelje. Kako bi zaštitio tu posljednju kopiju, André je morao smisliti nešto briljantno.
“Često sam odlazio u knjižnicu u blizini svoje škole čitati evanđelje, pogotovo kad je bila zima“, komentira fratar. I tako, kako bi zaštitio knjigu, smatrao je da bi bilo najbolje da je pokloni knjižnici. Upravitelj, koji nije dobro znao da se radi o zabranjenoj knjizi, sa zahvalnošću ju je uzeo, stavio pečat knjižnice i upitao mladića želi li još nešto. André mu je rekao da želi posuditi knjigu koju je upravo dobio.
Mladić je dolazio kući svako poslijepodne, pa je noći provodio bez knjige, pa nije prestajao plakati. “Bio sam ljubomoran na ovu knjigu, u njoj sam našao svjetlo”, komentira. André se nije mogao dugo držati podalje od te knjige i, budući da nije mogao uvijek ići u knjižnicu, odlučio je napisati i kopirati 27 knjiga Novog zavjeta.
Živjeti Evanđelje
Kako ga obitelj ne bi otkrila, naučio je armensku abecedu i svako perzijsko slovo zamijenio armenskim slovima. “Bilo je to djelo Duha Svetoga”, kaže on. “Međutim, nije bilo moguće uvijek sa sobom nositi gotovo 30 bilježnica u koje sam prepisivao Novi zavjet, pa sam pitao Isusa što trebam učiniti, a on je rekao: ‘Moraš živjeti Evanđelje, ne moraš ga samo čitati. Ako živite Evanđelje, imat ćete svjetlo u sebi, a ne u svom džepu.’ To je bila velika revolucionarna točka mog života: Gospodin je otvorio još jedan prozor ispred mene”, objašnjava.
Prošle su dvije godine od tog prvog susreta s knjigom i konačno, André je otkrio crkvu u glavnom gradu, 800 kilometara od njegova grada, koja je bila pentekostalna. “Putovao sam gotovo sedam godina da primim krštenje“, komentira franjevac. Od tog trenutka, od te odluke, svi problemi za Andréa postajat će još veći. Obitelj ga je izbacila iz kuće, a često se sukobljavao s policijom . U dobi od 16 godina čak su ga strpali u zatvor i nakon 15 godina priprave primio je prvu pričest. “Pričam cijeli jedan život, koji je bio težak, ali lijep”, objašnjava fratar.
Nakon svih ovih teškoća i pritisaka koje je pretrpio u vlastitom tijelu, mladić se počeo pitati zašto postoji toliki progon kršćana na Istoku. I dok se sve to događalo, u njemu je sazrela klica njegova poziva. “Vidio sam svjetlo i to svjetlo je upravo Isusovo evanđelje. Odlučio sam ga slijediti kao što su pastiri slijedili zvijezdu”, kaže. Kad je napravio svoje prvo zavjetovanje, André i njegovi drugovi primili su pismo od pape Franje: “Među stvarima koje je napisao, fraza koja me se najviše dojmila bila je da je svijetu potreban naš osmijeh. “Plod sam molitvi ljudi koji su kao i vi molili za mene “, zaključuje franjevac.